Dostupni linkovi

logo-print

Intervju sa Nađom Dizdarević: Moja djeca i ja smo obilježeni



Intervju sa Nađom Dizdarević: Moja djeca i ja smo obilježeni

Razgovarala: Selma Boračić


RSE: Obzirom da ste bili jedna od najagilnijih osoba u borbi za oslobađanje bosansko-hercegovačkih državljana, koji su sedam godina proveli u Gvantanamo, danas, dvije-tri godine od njihovog oslobođenja, kako komentarišete tu činjenicu?

DIZDAREVIĆ: Znate koliko je bila teška borba, iako se radilo o potpuno nevinim ljudima, koji su imali oslobađajuće presude ispred najviše sudske institucije u BiH. Prošli smo jedan dunjalučki pakao u najboljem smislu riječi, ali ono što je najžalosnije jeste da ti ljudi, kojima je učinjena tolika nepravda, toliki zulum i danas, već skoro tri godine nakon njihovog oslobađanja, nemaju ama baš nikakve satisfakcije, niti im se kad ko izvinio, niti se potrudio da im olakša život, ispravi koliko toliko učinjenu nepravdu koju je nemoguće ispraviti. Čak šta više, ova država i sve institucije u njoj trude se da im maksimalno otežaju i najsitnije pravne poslove, poput vađenja lične karte, pasoša, ostalih dokumenata, o zaposlenju da i ne govorim. Znači, njima su vrata zatvorena gdje god da dođu. Samim tim to dovoljno govori kakva je svijest onih ljudi koji vode ovu državu, koji su svih proteklih sedam godina koristili takozvanu Alžirsku grupu za svoja međusobna potkusurivanja. Danas nikada niko, ama baš ništa, za te ljude nije uradio da se poboljša njihov status.

RSE: Kako je bilo tih sedam godina podizati djecu?

DIZDAREVIĆ: Ono što sam proživljavala tih sedam godina proživljavam i danas. Jako je teško biti samohrana majka četvero djece. Moja djeca su imala teško djetinjstvo, a imaju i dan danas. Moja djeca su obilježena. Kada treba da iznajmim stan imam velike probleme. Jedni se boje zbog moje borbe i kažu da se borim protiv države a oni nemaju dovoljno hrabrosti da stanu iza mene. Drugi se brinu da li ću moći da plaćam. Uglavnom svi imaju neki razlog. O zaposlenju nema ni govora. Javljala sam se na oglase da izvodim pse u šetnju, da čistim haustore i razne druge poslove, međutim, vrata su svuda zatvorena. Zaista je teško i žalosno da živimo u državi u kojoj je tako malo suosjećanja i tako malo rahmeta među nama.

RSE: Činjenica je da pripadnika Alžirske grupe nema u javnosti otkako su vraćeni u BiH. Ni oni sami ne žele da se prisjećaju tih iskustava, niti žele o tome da pričaju. Kako vi to komentarišete?

DIZDAREVIĆ: Nakon što je prošlo vrijeme i pošto su imali priliku da iščitavaju medije, koji su izvještavali o njihovom kidnapovanju, vidjeli su da je bilo jako puno onih koji su pisali u negativnom smislu o njima. Danas iz njihove perspektive teško je znati ko je pravi novinar, dobronamjernik, a ko je onaj koji je imao unaprijed pripremljene priču, kojima nije bila važna druga strana. Oni su jako uplašeni, kao i svi ovi drugi ljudi koji su izašli iz Gvantanama. Ne znaju kako da postupe, uplašeni su. Živjeli su dugo vremena u strahu i ne znaju da li njihova jedna riječ može biti pogrešno protumačena jer na kraju krajeva oni su završili u Gvantanamu bez ikakvog argumenta. Sigurno da su prošli jedan težak period njihovog života i da je teško vratit povjerenje koje je izgubljeno već sedam godina.

RSE: Kakve posljedice je sve to, od odvođenja vašeg bivšeg muža i ostalih članova Alžirske grupe, ostavilo na vaš život i kako se danas nosite sa tim?

DIZDAREVIĆ: To je ostavilo velike posljedice, kako na naš život i život moje djece, tako i na sve druge. Vrlo je teško vratiti izgubljeno djetinjstvo djece, koja su bila tek rođena a nisu ni vidjela babu. Nakon toliko godina djeca su već odrasla a pojavljuje se neki babo. Djeca su izgubila djetinjstvo. Umjesto da su oni gledali crtane filmove, oni su gledali političke dnevnike i emisije. Najbolje dane mog života sam izgubila u hodanju od institucije do institucije. Bila sam i pretučena nakon čega sam zadobila ozbiljne posljedice. Zaista trebalo bi malo više vremena da bi čovjek mogao da opiše situaciju i sudbine tih ljudi. Ovi ljudi su prošli najgore moguće torture, koje ne može ljudski um da zamisli. Interes Amerike prije svega je da se oni zaborave, da se njihove sudbine zaborave. Sama činjenica da niko od njih ne može da podnese tužbu protiv SAD-a i da traži neku odštetu za sve ono što su preživjeli tamo, samo po sebi dovoljno govori.
XS
SM
MD
LG