Dostupni linkovi

Krajišnik se vratio u pritvor u Scheveningenu


Momčilo Krajišnik
Momčilo Krajišnik

Momčilo Krajišnik, bivši predsjednik Skupštine RS, kojeg je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora za deportacije, prisilno premještanje i progon nesrpskih civila u BiH, nakon trodnevne posjete bolesnoj majci i rodbini na Palama, vratio se u pritvorsku jedinicu u Hag.

Autor: Dženana HALIMOVIĆ

Nakon što je odobreno privremeno puštanje na slobodu, Tribunal je vlastima RS naložio da obezbjede 24 satnu policijsku prismotru tokom njegovog trodnevnog boravka, jer je utvrđeno postojanje tzv. specijalnih okolnosti, za šta je i Vlada RS dala garancije. Ministar unutrašnjih poslova RS, Stanislav Čađo, podsjetio je kako ovo nije prvi put da haški osuđenici borave u RS, te da je praksa ustaljena:

Stanislav Čađo
„Procedure su poznate. Mi smo i do sada sa uspjehom obavili slične postupke. U ovom slučaju, cijeneći ukupnu situaciju i sve ostale okolnosti, mi smo angažovali određen broj pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova na cjelokupnoj aktivnosti – znači od samog preuzimanja lica iz nadležnosti pritvorske jedinice, pa sve do njegovog transporta i povratka nazad. Nalogom Suda je određeno mjesto i način njegovog boravišta ovdje, u šta je uključeno i njegovo noćenje.“

Krajišnik je u podnesku Tribunalu naglasio da je to vjerovatno i posljednja prilika da obiđe majku, s obzirom da će, nakon prebacivanja u zatvor u kojem će služiti kaznu, biti teško dobiti odobrenje. Kako je to ranije bio slučaj sa Vinkom Pandurevićem i Ljubomirom Borovčaninom, za Krajišnika su određeni strogi uslovi boravka. Glasnogovornica Haškog tribunala, Nerma Jelačić, nakon puštanja iznijela je uslove pod kojima je Krajišnik boravio na Palama:

Nerma Jelačić
„Žalbeno vijeće je dopustilo kratku posjetu od tri dana, iz humanitarnih razloga, da posjeti majku, uz uslove između kojih i to da spava u policijskoj stanici na Palama svaki dan, da preda svoje dokumente u policiju ili u Tužilaštvo i da bude pod stalnom prismotrom naoružanih policajaca RS.“

Preko dana Krajišnik je posjećivao majku, te vidio bliske članove porodice. Na ovu odluku reagovalo je udruženje „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“, koje je u saopštenju navelo kako je Krajišniku, nakon smanjenja kazne od sedam godina, učinjen još jedan ustupak, te da je dozvola za njegov posjet majci novi udarac na pravdu i pomirenje.
Na žalost, ratni zločinci se još uvijek kuju u zvijezde i slave se kao heroji.


I predsjednica udruženja „Srebreničke majke“, Hatidža Mehmedović, kaže kako je ogorčena odlukom koju je iz humanitarnih razloga donio Haški sud:

„Neka sram bude sve one koji omogućavaju zločincima da posjećuju svoje porodice i svoje roditelje, a naša nevina djeca neće nas nikada moći posjetiti, niti ćemo mi ikada moći vidjeti svoju djecu. Mi sad prekopavamo grobnice, Boga molimo da nađemo tijela naše djece i da ih ukopamo u Potočarima. Živimo za taj dan! Već druga godina nastaje, a ja neću moći pokopati jedno moje dijete, jer ne znam koje mi je dijete, ili je starije, ili je mlađe. Bili su maloljetni, bili su golobradi, bili su djeca. Od moje djece je uzeta olovka, uzeta sveska, izvedeno iz školske klupe. Na hiljadu djece tako učinjeno. Nažalost, ratni zločinci se još uvijek kuju u zvijezde i slave se kao heroji. Dosta ih je nagrađeno slobodom. A i sam Krajišnik je jedan od tih zločinaca.“
U ime žrtava mogu reći da je to još jedna odluka koja na neki način omalovažava žrtve u BiH s obzirom da je Krajišnik, kao i ostali, osuđen za počinjen ratni zločin na prostoru BiH.


Predsjednik Saveza logoraša BiH, Murat Tahirović, podijeljenog je mišljenja oko Krajišnikove posjete:

„U ime žrtava mogu reći da je to još jedna odluka koja na neki način omalovažava žrtve u BiH s obzirom da je Krajišnik, kao i ostali, osuđen za počinjen ratni zločin na prostoru BiH. Na hiljade majki ne može ni vidjeti svoje dijete, ne može čak ni do kostiju njihovih doći, a njemu je dozvoljeno da posjeti svoju majku. On je živ i zdrav. Ako gledamo ljudski, sentimentalno, onda se ne možemo ni protiviti jednoj takvoj odluci, s obzirom da svako ima pravo da posjeti svoje roditelje, ukoliko su živi, da ih vidi. S druge strane, opet, postoji jedan sukob u meni samome, jer postoji veliki broj majki koje ostaju uplakane. Vjerovatno i sam Krajišnik zna gdje se mnoge grobnice nalaze, ali to, naravno, kao ni ostali, ne želi reći.“

Krajišnik je na slobodi boravio od 22. do 25. juna nakon čega je pod specijalnim sigurnosnim mjerama prebačen natrag u pritvorsku jedinicu u kojoj čeka prebacivanje na odsluženje kazne.


ICTY: U slučaju «Gotovina i ostali» svjedočio osuđeni Mile Mrkšić


Autor: Goran JUNGVIRTH

Na haškom suđenju trojici hrvatskih generala - Gotovini, Čermaku i Markaču - protekle sedmice svjedočenje je završio bivši zapovjednik krajinske vojske i osuđeni ratni zločinac s Ovčare, Mile Mrkšić, i to u svojstvu svjedoka obrane optuženih hrvatskih generala.

Mrkšić je na klupu za svjedoke sjeo protiv svoje volje, uz obvezujući nalog Haškog suda, što je njegov prvi iskaz četrnaest godina poslije pada takozvane Krajine.

Mile Mrkšić
Iako je izveden kao svjedok Gotovinine obrane,
Mrkšić je potvrdio tezu obrane kako civila u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini nije bilo: „Nismo mi imali profesionalnu vojsku, pa mi nismo imali vojsku. Mi smo imali naoružani narod."
Mile Mrkšić
je prilikom unakrsnog ispitivanja od strane tužiteljstva optužio hrvatsku vojsku za neselektivno granatiranje Knina, ustvrdivši da su njegovi štabovi gađani topovima nevjerojatnom preciznošću dok je raketama potpuno proizvoljno gađan cijeli grad. Uz to optužio je hrvatsku vojsku da se služila lažnom propagandom za vrijeme trajanja akcije Oluja ne bi li istjerala preostale Srbe s teritorija Hrvatske:

„Propagandom, propagandnim aparatom za moral, iz Hrvatske, glavnog štaba Hrvatske, ne znam odakle, sistemom propagande kojeg su imali, oni su u naše ime izdavali uputstva i letke.“

Iako nije porekao postojanje planova evakuacije civilnog stanovništva od strane krajinske vojske, Mrkšić je ustvrdio kako je cilj tih planova bio izvlačenje iz ratne zone, a ne preko granice. S druge strane, prilikom ispitivanje od strane obrane generala Markača, Mrkšić je opisao svoje nezadovoljstvo opremom koja mu je bila na raspolaganju, te zbog nepostojanja komunikacije unutar njegovog zapovjednog lanca. Uz to, potvrdio je tezu obrane kako civila u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini nije bilo:

„Nismo mi imali profesionalnu vojsku, pa mi nismo imali vojsku. Mi smo imali naoružani narod. Taj naš vojnik je i seljak, i proizvođač. Onda bude šest sati na položaju, pa dvanaest sati kući. Nismo mi imali profesionalnu vojsku, pa da odvojimo vojsku, pa da ja s vojskom mogu da idem na ovo ili ono ratište, a narod živi normalno. To je sve bio naoružani narod. i normalno da je to bilo izmešano.“
Mrkšić se zahvalio Gotovininom branitelju Luki Mišetiću jer je bio uporan da ga dovede i omogući mu 'olakšati dušu'.


Odgovarajući na pitanje zašto je bilo problema u komunikaciji između jedinica krajinske vojske, Mrkšić je rekao da je on tražio suvremeniju opremu, no da su novci za nju - završili u Beogradu. On sam nikada nikad nije vidio taj novac, iako su mnogi smatrali da je završio upravo u njegovom džepu:

„Pa znate kakva je informacija po Beogradu kružila: da sam ja doneo petnaest miliona! Mene su opsedali beogradski biznismeni da ulažemo pare u neke pametne poslove. Svi mislili da ja imam pare. A kad su me pustili iz kućnog pritvora, onda sam, da bih preživeo, morao raditi na zelenoj pijaci.“

Na kraju svjedočenja Mrkšić, koji služi dvadesetogodišnju kaznu zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za zločin na Ovčari 1991. godine, zahvalio se Gotovininom branitelju Luki Mišetiću jer je bio uporan da ga dovede i omogući mu olakšati dušu:

„Ja sam se rasteretio nekih stvari. Neke stvari nisu došle na dnevni red, ali nije bitno. Možda će jednom kasnije...“

Nakon Mrkšića, Gotovinina obrana izvela je kao novog svjedoka bivšeg načelnika kriminalističke službe hrvatske vojne policije koji je ustvrdio kako se paljevina oko 200 srpskih kuća nakon Oluje ne može okarakterizirati kao rasprostranjena.


Amerikanka u Srebrenici


Autor: Sadik SALIMOVIĆ

Američka profesorica Sara Vagner stigla je prvi put u Srebrenicu prije šest godina. U svojoj doktorskoj disertaciji istražila je proces identifikacije žrtava genocida u tom gradu iz jula '95. godine. Tamo je stekla prijatelje kojima se često vraća.

Sarah Wagner, Foto: Sadik Salimović
Sara Vagner, profesorica sa Harvarda, boravila je proteklih šest godina u Srebrenici i Tuzli. Doktorirala je na primjeru Srebrenice, objavila knjigu, i čest je gost konferencija i tribina koje se organizuju u SAD. Naučila je i bosanski jezik, stekla mnogo prijatelja, i svake godine dođe u Srebrenicu:

„Ja sam Sara Vagner, profesorica na univerzitetu u Grinzborou, u Sjevernoj Karolini. Završila sam doktorat na univerzitetu u Hardvardu. Svoj doktorat radila sam ovdje, u Srebrenici, na temu identifikacije putem DNK analize žrtava genocida u Srebrenici.“


U toku skoro dvije godine rada, Sara je imala priliku da se susreće sa mnogo ljudi:

„Spremala sam doktorat ovdje, u Srebrenici, prije šest godina. Istraživala sam temu povratak i onda sam polako, polako vidjela da ovdje ima tema koja je vrlo važna povratnicima i ljudima koji žive u regionu Podrinje. To je identifikacija putem DNK analize, identifikacija žrtava iz Srebrenice. Počela sam raditi ovdje, u Srebrenici i u Tuzli. U Tuzli sam bila stažista u Međunarodnoj komisiji za traženje nestalih. Također sam radila i sa udruženjem „Žene Srebrenice“. Išla sam na terene, imala priliku da vidim kako ide proces identifikacije i koji uticaj proces identifikacije ima ovdje u Srebrenici, gradu i opštini.“

Sara radi kao redovni profesor, ali je čest gost tribina, i u Americi širi istinu o Srebrenici:

Sarah sa prijateljicom u Srebrenici, Foto: Sadik Salimović
„Završila sam doktorat na Harvardu i poslije toga sam dobila stalni posao na Grinsboro Univerzitetu. Sada predajem i držim govore, ne samo iz antropologije. Po struci sam socijalni antropolog, to znači da nisam forenzičar, već se više bavim socijalnim odnosima, slučajevima, politikama itd. Mene interesuje kako da se život nastavi u gradu, kao na primjer u Srebrenici, poslije rata. Identifikacija žrtava genocida Srebrenice je bio jedan vrlo važan, bitan, i zanimljiv slučaj koji je pokazao kako se može preživjeti ovakvu tragediju i nastaviti život. Ponekad dobijem poziv da dođem i održim predavanje na temu Srebrenice, genocida, a posebno o procesu identifikacije, jer ovo što su u Bosni razvijali, ne samo Međunarodna komisija za traženje nestalih, već i Federalna komisija za traženje nestalih, je nešto posebno. Nema nigdje na svijetu takav proces koji će početi sa DNK analizom i završiti identifikacijom. To je, u okviru biotehnologije, nešto vrlo novo.“

Sara svake godine bar jednom dođe u Srebrenicu:

„Imam sreću da sam dobila univerzitetsku stipendiju da putujem u Srebrenicu i Tuzlu, ne samo da nastavim istraživanje, nego i da posjetim ljude, prijatelje s kojima sam živjela i radila šesnaest mjeseci, od 2003. do 2004. godine. U tom pogledu imam puno sreće.“

Sara se raduje svakom dolasku u Srebrenicu, ali obraduju se i njeni domaćini ponovnom susretu. Razmišlja da jednog dana dođe ovdje i da bude profesor na nekom od stranih fakulteta kojih ima u Bosni i Hercegovini.


Predstavljamo dokumentarni projekt «Spasioci»


Autor: Merdijana SADOVIĆ

Gošća programa Pred licem pravde danas je Leora Kan, američka novinarka, producentica i aktivistkinja, koja je ovih dana u BiH povodom vrlo zanimljivog projekta na kojem trenutno radi.

Sadović: Gospođo Kan, vaš projekat se zove "Spasioci". Riječ je o običnim ljudima koji su riskirali svoje živote kako bi spasili pripadnike druge zaraćene strane za vrijeme nekog oružanog konflikta. Možete li nam reći nešto više o ovom projektu?

Leora Kahn
Kan: Sve je počelo u Ruandi, gdje sam skupljala priče za projekat vezan za izgradnju mira i tranzicionu pravdu, i željela sam da dokumentiram te priče. Fotografirali smo one koji su spasili druge ljude. Tako je nastao projekat čiji je cilj pokazati pozitivne primjere. Naš cilj je da naglasimo priče o spašavanju kako bi smo ohrabrili pozitivno ponašanje koje može pomoći da se premoste podjele i spriječe budući konflikti. Nadamo se da ćemo predstavljanjem priča o ovim herojima od njih stvoriti uzor za mlade ljude, koji će im pomoći da shvate da mogu na drugačiji način razmišljati o onome što im se dešava i ugledati se na ljude koji su poput njih, a koji su učinili nešto što je bilo gotovo nemoguće. Jedan od ciljeva ovog projekta je da pokažemo kako proučavanjem dobrih djela koja su ljudi učinili možemo spriječiti genocid, i to je jako bitno. Dosada je fokus uvijek bio na izučavanju onoga što je dovelo do genocida, i vrlo malo se govorilo o pozitvnim stvarima koje su ljudi uradili, a ja mislim da je to jako bitno vidjeti.

Sadović: Zašto ste odlučili uključiti i Bosnu u vaš projekat?

Kan: Ovaj projekat ima globalni karakter, a odlučili smo posebnu pažnju pokloniti Ruandi, Bosni, Gvatemali i Kambodži, jer to su sve mjesta gdje se desio konflikt i gdje je relativno nedavno počinjen genocid.
Njegov spasilac je riskirao svoj život time što je držao srpskog vojnika u bošnjačkoj mahali. Spasio mu je život. Mislim da je ovo divan primjer, pogotovo zato što se radilo o vojniku, a ne civilu. Kasnije je spasilac uspostavio vezu sa roditeljima srpskog vojnika koji su ga uspjeli izvući preko "ničije zemlje". Njih dvojica su i danas prijatelji. Iako taj vojnik živi u Srbiji, njih dvojica se i danas viđaju.


Sadović: U Bosni ste već dvije sedmice. Da li ste uspjeli prikupiti neke zanimljive priče koje biste mogli podijeliti s nama? Možete li nam dati par primjera?

Kan: Da, mogu vam navesti par primjera, ali neću spominjati imena. Intervjuirali smo četvero ili petero ljudi u raznim dijelovima vaše zemlje. Ima jedna vrlo interesantna priča koja se dogodila upravo ovdje u Sarajevu, o jednom muškaracu, Bošnjaku, koji je bio vozač u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, sve do početka rata. On je bio prisutan kada je grupa srbijanskih vojnika bila zarobljena, najvjerovatnije radi razmjene. Među njima je bio i jedan mladić koji je bio ranjen i koji vjerovatno ne bi preživio do razmjene. Prišao mu je i rekao mu: "Ti ideš sa mnom!" Jedan od njegovih nadređenih oficira ga je upitao: "Šta to radiš?", a on mu je odgovorio: "Ja ću uzeti ovog vojnika." i odveo ga je iz centra grada do svoje kuće nekih dva kilometra odatle. Tu je mladić proveo dva mjeseca sa njegovom porodicom i dva mlađa sina, a njegov spasilac je riskirao svoj život time što je držao srpskog vojnika u bošnjačkoj mahali. Spasio mu je život. Mislim da je ovo divan primjer, pogotovo zato što se radilo o vojniku, a ne civilu. Kasnije je spasilac uspostavio vezu sa roditeljima srpskog vojnika koji su ga uspjeli izvući preko "ničije zemlje". Njih dvojica su i danas prijatelji. Iako taj vojnik živi u Srbiji, njih dvojica se i danas viđaju. I to je samo jedan od primjera. Ovaj čovjek je ipak riskirao svoj život za tog mladića, a nije to morao uraditi. Izložio je i svoju porodicu riziku, a kad ga upitate zašto je to uradio, on će reći da ga je lično poznavao i osjećao se odgovornim za njega. Imao je potrebu da ga zaštiti, i to ne iz nekih vjerskih razloga, već je jednostavno znao da to mora uraditi.
Kada je srpska vojska došla, Bošnjaci su otišli i sakrili se u srpsko selo i tamo su boravili nekoliko dana, da bi se potom iskrali usred noći i prebjegli na teritoriju pod kontrolom Bošnjaka. Ovi ljudi u srpskom selu nikad nisu postavili pitanje treba li to uraditi.


Sadović: Tu je i primjer jednog srpskog sela koje je pomoglo bošnjačkom selu?

Kan: Da, to je još jedna uistinu izuzetna priča. To je selo u Republici Srpskoj. Dakle, ta dva sela su bila jedno pored drugog, veoma mala, jedno srpsko, drugo bošnjačko, i kad je počeo rat, oni su se dogovorili da će štititi jedni druge jer su uvijek živjeli mirno, skupa su slavili praznike i zajedno radili puno toga. Zapravo, nikada nije bilo nikakvog neprijateljstva između ova dva sela. Kada je srpska vojska došla, Bošnjaci su otišli i sakrili se u srpsko selo i tamo su boravili nekoliko dana, da bi se potom iskrali usred noći i prebjegli na teritoriju pod kontrolom Bošnjaka. Ovi ljudi u srpskom selu nikad nisu postavili pitanje treba li to uraditi. Ponašali su se kao normalna ljudska bića, a tako su se i osjećali. Ljudi u bošnjačkom selu nikad im nisu bili neprijatelji i nije bilo razloga da ih tako doživljavaju ni sada. Upravo ovakve priče bi ljudi trebali slušati umjesto propagande koju im serviraju, umjesto da slušaju vođe koji im govore da su im jedni ili drugi neprijatelji. Nema potrebe da razmišljate tako, možete misliti sami svojom glavom, i to je upravo ono što su ovi ljudi uradili.

Sadović: Šta mislite, zbog čega su priče poput ovih koje ste upravo spomenuli tako malo zastupljene u medijima u postkonfliktnim društvima?

Kan: Mislim da je jedan od razloga taj što se ljudi boje o tome otvoreno govoriti. Isto tako, najviše se govori o strahotama koje su se dogodile. O tome sam baš nedavno razgovarala sa jednim tužiocem za ratne zločine, jer me zanimalo zbog čega ove priče nisu dovoljno predstavljene javnosti. Prije svega, mislim da se ljudi boje izaći sa svojim pričama u javnost, te da je nekima od njih bilo veoma teško ispričati nam svoje priče jer se boje posljedica s kojim bi se mogli suočiti u svojim selima i gradovima nakon njihovog objavljivanja. Ovi ljudi ne vole da ih se zove herojima, jer mnogi od njih imaju osjećaj da su radili protiv svoje grupe, ili bi neko mogao tako protumačiti ono što su oni učinili. Mislim da, ako neki od njih otvoreno ispričaju svoju priču, mogu samo potaći i druge ljude da urade isto. Ja znam da ovdje ima ljudi koji su učinili herojska djela, znam to, jer je u ljudskoj prirodi da čini dobra djela, a jedan od ciljeva ovog projekta je da ohrabrimo ljude da istupe sa svojim pričama i budu stubovi svojih zajednica, te da ohrabre mlade ljude da urade isto što i oni, ako jednom to bude trebalo. U suštini, ovo je jedan edukacijski projekat.
Ovakve priče bi ljudi trebali slušati umjesto propagande koju im serviraju, umjesto da slušaju vođe koji im govore da su im jedni ili drugi neprijatelji.


Sadović: Da li je vaš utisak, nakon što ste snimili priče ovdje u BiH, da su ovi primjeri koje ste spomenuli samo pojedinačni slučajevi? Ili je toga bilo mnogo više, samo mi toga nismo svjesni?

Kan: Mislim da je ovakvih slučajeva bilo puno, ali da ljudi o njima ne misle kao o herojskim djelima. To su za njih bile obične stvari, oni ne misle da su uradili išta posebno, štaviše. Neki od njih su mi rekli: "Zašto to ne bi smo uradili, pa oni su naši susjedi." Smatram da je to još jedan od razloga zašto mediji ne posvećuju dovoljno pažnje ovoj temi, jer ljudi ne misle da je to nešto posebno. Ali jeste, u ekstremnim okolnostima to je neuobičajeno. U vrijeme konflikta uobičajeno je bilo ubijati ljude, a neuobičajeni su bila ovakva humana djela.

Sadović: Zašto ljudi pomažu jedni drugima u vrijeme konflikta?

Kan: Iz onoga što sam ja saznala proučavajući ovaj fenomen i razgovarajući s ljudima, da se zaključiti da postoji nekoliko različitih razloga za to. Jedan od njih je kad poznajete ljude kojima treba pomoć. Za vrijeme Holokausta, neki ljudi su pomogli svojim susjedima samo zato što su ih poznavali. Drugi razlog je rizik. Ima ljudi koji naprosto vole riskirati. Za njih je voditi ljude preko planine na sigurnu teritoriju avantura i mnogo mladih ljudi je to činilo i riskiralo svoje živote upravo zato što je to za njih bila avantura. Neki to čine zato što je to, prema njihovom ubjeđenju, ispravna stvar. I konačno, tu su i vjerska uvjerenja. Jedan od ljudi koje smo intervjuirali je Musliman vrlo posvećen svojoj vjeri, i on nam je rekao da je prema Kur'anu njegova dužnost bila da spasi ljude kojima je trebala pomoć. Ne volim stereotipe, ali to su najčešći razlozi na koja smo nailazili. U Ruandi ljudi su dehumanizirali ove druge, nazivajući ih žoharima, a jedna žena mi je rekla: "Svi smo mi isti, svi smo mi listovi banane, ni po čemu se ne razlikujemo. I u pravu je, jer zaista i nije bilo nikakve razlike između njih. Mislim da je dosta takvih ljudi i ovdje, i iako ih neko može smatrati "drugom stranom" oni to uistinu nisu.

Sadović: Prije nego što ste došli u Bosnu, proveli ste neko vrijeme u Ruandi. Kakva su bila vaša iskustva tamo? Kakve ste priče pronašli?

Kan: To su uistinu dramatične priče. Ovdje sam intervjuirala pet ili šest ljudi, a tamo sam uradila preko 40 intervjua. Tamo je nasilje bilo ekstremno, bilo je ili ubij ili ćeš biti ubijen. Bilo je malo drugačije nego ovdje, a te su priče dramatične zbog toga što su ljude krili u svojim kućama. I kao što su ovdje srpski vojnici dolazili i pretresali kuće, tako je bilo i tamo, jer je njihova vojska vršila pretres, a bilo je vrlo malo mjesta gdje su se ovi ljudi mogli sakriti. Razlika je u tome što ovdje pronalazim veći spektar ljudi koji su spašavali druge, ovdje su to mogli biti doktori, pravnici, farmeri, dok u Ruandi nisam mogla pronaći npr. Univerzitetskog profesora koji je spašavao ljude, jer je ili bio ubijen, ili do njega nisam mogla doći. Tamo su najčešće seljaci spašavali ljude. I njihove priče su dramatične, morali su ih izvoditi iz svojih kuća usred noći, prokrijumčariti ih u svom kanuu i odvesti ih preko granice u Kongo. Ili bi ih krili u tavanice svojih kuća, a pošto su živjeli veoma blizu jedni drugima, stalno su bili pretresani, paravojne formacije su dolazile i pretresala kuće tražeći ljude. Intervjurali smo jednog čovjeka i njegovu ženu koji je napravio kućicu na svojoj farmi i kamuflirao je, te je u njoj krio jednu porodicu dva mjeseca. Spasioci su tamo, kao i ovdje, radili neke ekstremne stvari, nema velike razlike, a razlozi zbog kojih su to radili su uglavnom isti. To je upravo ono što me zanima, jer tako možemo naučiti kako se suprotstaviti zlu, ne samo za vrijeme genocida, već i svakodnevnog nasilja.

Sadović: Kad završite posao na terenu, napravićete TV dokumentarac. Kada mislite da će biti gotov?

Kan: Dokumentarac koji pravimo je uistinu obiman, a mislim da će biti gotov za godinu, godinu i pol, jer moramo još otići u Kambodžu i Gvatemalu, gdje će vjerovatno biti još teže skupiti priče.

Sadović: Čuli smo da će i jedan jako poznat glumac biti narator u vašem filmu. Možete li reći o kome se radi?

Kan: Da, mogu. To će biti američki glumc Ben Aflek, koji je jako zagrijan za ovu temu i za tranzicionu pravdu uopće. On će biti narator i nadajmo se da će doći u Sarajevo na bosansku premijeru ovog filma.

Sadović: Hvala vam mnogo za ovaj razgovor i želim vam mnogo sreće sa vašim projektom.

Kan: Hvala vama, i nadam se da će ljudi koji imaju pozitvne priče stupiti u kontakt sa našom partnerskom organizacijom u Sarajevu, Centrom za pravdu i pomirenje, i omogućiti nam da propratimo i njihove priče.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

XS
SM
MD
LG